***************************************************

EKONOMIJA (RIFIN), god. 12, br.4, svibanj 2006. str. 647-672 UDK 338.26

HAJD'MO PLINOFICIRATI HRVATSKU

- A KAKO, OD KOGA I PO KOJOJ CIJENI NABAVITI PLIN?

Zagreb, 24.3.2006.

SAŽETAK: U članku se razmatraju problemi s plinom i njegova prekomjerna cijena za kućanstva u Hrvatskoj koja nema nikakve veze s tržištem. Rezerve plina u svijetu su u porastu kao i njegova potrošnja. Velik je problem transport plina uslijed činjenice da su mjesta potrošnje udaljena od mjesta proizvodnje. Želi se plinoficirati područje cijele Hrvatske a kasni se u rješavanju problema nabave plina i usprkos njegovoj sve višoj cijeni, budući da domaćeg nema dovoljno a uz njegovo krajnje neracionalno trošenje u velikim sustavima. Želi se bez valjanih javno dostupnih objašnjenja graditi megalomanski termilnal za uvoz tekućeg metana, pa se javlja sve veće protivljenje zabrinutih stanovnika. Razumljivo je da nitko ne želi prihvatiti rizik umjesto drugih. Tome doprinosi zatvorenost najmoćnijih medija u Hrvatskoj za iznošenje objektivnih podataka.Analiza cijena plina za kućanstva za brojne zemlje i usporedba s kupovnom moći pokazuje kako je u Hrvatskoj plin preko svake mjere skup, a žele mu još i više povećati cijene da bi "mogli plinoficirati" cijelu Hrvatsku. Različiti interesi su posrijedi koji su izazvali probleme, a u budućnosti će problema biti još i više ukoliko država ne preuzme svoju ulogu u energetici.

Proizvodnja i potrošnja primarnih energenata u svijetu mijenjaju se u vremenu i u stalnom su porastu kao što je i broj stanovnika na Zemlji. Porast broja stanovnika u svijetu zahtijevat će i porast potrošnje energije, ako se ne želi pogoršati uvjete života, posebno u zemljama u razvitku gdje je velik porast broja stanovnika, a potrošnja energije po stanovniku mala. Porast potrošnje ukupne energije brži je nego porast broja stanovnika, a porast potrošnje električne energije još brži je nego porast potrošnje ukupne energije. Uz to jedne zemlje imaju energente, a druge ih troše. Pitanje je do kada će takvi trendovi biti mogući i što će oni u budućnosti izazvati u svijetu.

Bogate zemlje OECD (zajednica 30 razvijenih zemalja sa oko 19% stanovnika svijeta) 2004. je potrošila 59,9 % nafte, 52,3 % plina i 41,9% ugljena, a proizvela je 25,6% nafte, 40,8% plina i 36,9% ugljena ukupno potrošenih odnosno proizvedenih u svijetu. Iako proizvode, a još više troše njihove rezerve nafte i plina vrlo su oskudne, te raspolažu sa 7% nafte, 8,4% plina, dok ugljena imaju dovoljno 41,4% onih u svijetu. Te zemlje su se i razvile u industrijalizirane na ugljenu kojim raspolažu, a zbog pojave ekološkog pokreta u njima nastoje ugljen zamijeniti plinom kojeg, kao ni nafte, nemaju dovoljno.

Rezerve kao i proizvodnja pojedinih energenata su veličine koje se mijenjaju s vremenom. Uobičajen je omjer tzv. dokazanih rezervi i proizvodnje pojedinih energenata, koji pokazuje koliko će dokazane rezerve trajati uz sadašnji tempo korištenja. Dakako, da nova otkrića pojedinih energenata produljuju vijek trajanja rezervi. Rezultati procjena mogu biti obojeni različitim političkim ili ekonomskim interesima. Stoga se mora voditi računa o riziku ulaganja u daljnja istraživanja pojedinih resursa, o gradnji pojedinih energetskih objekata na zalihama niskog stupnja istraženosti, te o nedovoljno pouzdanim podacima o mogućnostima opskrbe energentima sa svjetskog tržišta. Nadalje, rezerve energenata kao i tehnologija njihova korištenja neravnomjerno su raspoređene u pojedinim dijelovima svijeta, predmet su različitih interesa pojedinih zemalja i često uzrok njihovog sukobljavanja.

Procjenjuje se da bi uz sadašnju potrošnju primarnih energenata, poznate - dokazane rezerve fosilnih (2004. god.) energenata mogle trajati: ugljen oko 164 godina, nafta 41, plin 67 a mineralnih uran u klasičnim reaktorima oko 95, a u reaktorima napredne tehnologije (oplodni - s brzim neutronima) oko 6000 godina. Obično su novo otkrivene rezerve energenata sve teže dostupne i sve skuplje.

Slika 1. Dosadašnja potrošnja i projekcije porasta potrošnje ukupne energije (E18J) (nafta, plin, ugljen, nuklearna, hidro+) - lijeva skala,  električne energije (E12kWh) - desna skala i broja stanovnika (milijardi) - desna skala, u svijetu u razdoblju od 1980. do 2020. god. Napomena: hidro+ je hidroenergija i ostali obnovljivi izvori

Potrošnja plina kao i potrošnja svih oblika energije u svijetu je u porastu. Proizvodnja i potrošnja plina u svijetu 2004. godine iznosila je oko 2690 milijardi m3. Najveći proizvođači plina bili su Ruska federacija 21,9%, SAD 20,2%, EU(25) 8,0% (od čega Velika Britanija 3,6%, Nizozemska 2,6%),  Kanada 6,8%, Iran 3,2%, Alžir 3,0%, Norveška 2,9%, Indonezija 2,7%, Saudijska Arabija 2,4%. Najveći potrošači plina 2004. bili su SAD 24,0%, EU 17,4% (od čega Vel. Britanija 3,6%, Njemačka 3,2%, Italija 2,7%, Francuska 1,7%, Nizozemska 1,6%, Španjolska 1,0%), Ruska federacija 15%, Japan 2,7% i Ukrajina 2,6%.

Pridobive rezerve plina u svijetu krajem 2004. iznosile su 179,3 tisuća milijardi m3. Uz potrošnju kakva je bila 2004. njihovo je trajanje 67 godina. Raspored svjetskih rezervi plina 2004. bio je slijedeći: Ruska federacija 26,75%, Iran 15,3%, Katar 14,41%, Saudijska Arabija 3,8%, Ujedinjeni arapski emirati 3,4%, SAD 2,9%, Nigerija 2,8%, Alžir 2,5% i Venezuela 2,4%. EU raspolaže samo sa 1,5% rezervi, a troši 17,4% plina u svijetu, dakle udio u potrošnji je 11 puta veći nego u rezervama. Stoga, već sada EU ima problema, a imat će i znatno većih, ako hitno ne osigura sigurnu dobavu plina u budućnosti.

Rezerve plina u svijetu su u porastu, ali je i potrošnja u porastu. Na slici 2. su prikazane pridobive rezerve plina i njihov raspored u područjima u svijetu 1984., 1994. i 2004. godine.

Slika 2. Pridobive rezerve plina i njihov raspored u područjima u svijetu 1984., 1994. i 2004. godine.

1. Osnovni uzrok problema u energetici Hrvatske je nepostojanje jasnih ciljeva, a nema čak niti objektivnih spoznaja stanja

Potrošnja ukupne energije u Hrvatskoj nešto je veća od prosječne potrošnje energije po stanovniku (specifične potrošnje) u svijetu, manja je od one u geografski nam bliskim zemljama, a manja je od polovine one što je u zemljama EU. Hrvatska danas manje od polovine ukupno potrošene energije namiruje iz domaćih izvora, a u budućnosti će još i manje.

Prvo ležište plina u Hrvatskoj otkriveno je 1917. godine, a domaća proizvodnja plina bila je u stalnom porastu, međutim potrošnja je bila još brža, tako da od 1997. Hrvatska uvozi plin iz SSSR-a a zatim iz Ruske federacije. Domaća proizvodnja plina je rasla do početka Domovinskog rata, a od tada stagnira ili je čak u padu. Godine 2002. prema javno dostupnim službenim podacima Ministarstva gospodarstva (novijih nema)  proizvodnja je bila 2,12, a potrošnja 2,9 milijardi m3, a razlika je namirena uvozom iz Ruske federacije. Kućanstva gdje je potrošnja plina (izravna) najracionalnija, potrošila su svega 549 milijuna m3 (ili svega 19%). U energetskim transformacija (električna energije, toplina) potrošeno je 1203, a u petrokemiji 405 (prijašnjih godina trošeno je više), a u drugoj industriji 358 milijuna m3. U zemljama EU znatno je veći udio izravne potrošnje plina u kućanstvima (do, pa čak i više od 50%) u odnosu na njegovo trošenje u energetskim transformacijama (veliki gubici energije). Promjena strukture potrošnje plina u Hrvatskoj stoga je važan faktor izbjegavanja nestašica plina o kojem se ne brine dovoljno. Rezerve plina su prema podacima čelnika  INA-e znatno porasle 2005. godine i iznose oko 38 milijardi m3 i uz proizvodnju kakva je, oko tri puta su kraćeg vremenskog dosega od prosjeka u svijetu. Hrvatska ima i podzemno skladište plina zanemarivog kapaciteta od oko 500 milijuna m3, što je tek oko 2 % zapremnine plinskih polja u proizvodnji.

Nešto što se naziva energetska strategija, što je politika u jednom mandatu odbacila kao nevaljalo, promjenom vlasti je prihvaćeno. Spomenuto je neupotrebljivo i rezultat je samo odnosa snaga političara koji vladaju energetikom i nema nikakve veze sa realnošću i činjenicama. Jedini cilj te tzv. strategije je postizanje što viših cijena energenata i bezrazložna orijentacija na plin kojeg nema dovoljno, sve teže ga je nabaviti i sve skuplji je. U Hrvatskoj nema niti valjanih bilanci energetike, ni jasnih opće prihvatljivih ciljeva, pa ne može biti ni strategije njihova dosizanja. Blagi poremećaji, koji su se dogodili prošle zime, u opskrbi ruskim plinom (može se očekivati mnogo veće) izazvali su čitav niz "ideja" od gradnje nuklearne elektrane, pa do izgradnje terminala za ukapljeni metan.

S obzirom na malu potrošnju energije po stanovniku u Hrvatskoj u odnosu u geografski nam bliske zemlje, i osjetno manjom od potrošnje u zemljama EU, kojoj političari teže, nije osobito smisleno govoriti o štednji energije stanovništva. Stoga su apeli političara za štednju energije uz istovremene zahtjeve za "tržišnim" tj. još višim cijenama energenata kod stanovništva, pogotovo uz sve veću neimaštinu stanovništva i prekomjerne cijene energenata u Hrvatskoj, cinični i bez svake su osnove a služe za skretanje pažnje javnosti od mnogo važnijih pitanja u energetici (neracionalnog rada i rasprodaje energetskih sustava, nepostojanje jasnih ciljeva niti strategije energetske politike, nepostojanja neovisnog instituta za energetiku….). Nasuprot tome, štednja energije u energetskim sustavima, čiji rad treba racionalizirati, itekako je moguća.

2. Novija zbivanja s plinom

Prošle zime su zbog nesuglasica u cijeni između Ruske federacije i Ukrajine bili blagi poremećaji u opskrbi ruskim plinom, a i mnogo veći zbog razaranja dobavnog plinovoda u Gruziji. Može se očekivati i mnogo veće probleme u opskrbi s ruskim plinom jer potrebe za plinom, posebno, bogatih zemalja, mnogo brže rastu nego mogućnosti njegovom opskrbom iz zemalja koje ga imaju u suvišku. Plin je postao kao i električna energija sve više privilegija stanovnika bogatih zemalja, među kojima nije i Hrvatska. Ovo što se zbiva s ruskim plinom predvidio sam prije mnogo godina.

Naši političari sada su brzo reagirali. Počeli su pozivati stanovnike da troše manje plina, da se slabije griju. Započeli su izgradnju plinovoda Pula - Karlovac koji je trebalo izgraditi još prije desetak godina  kada je bio sklopljen (16.12.1997.) ugovor za njegovu izgradnju, te njime dovesti plin iz naših jadranskih plinskih polja. Bilo bi zanimljivo znati zašto taj sporazum nije do danas realiziran i zašto naša jadranska plinska polja još uvijek nisu spojena na obalu Istre. Osim toga, došli su sa nizom "ideja" od gradnje nuklearne elektrane kao zamjene za plin (po mogućnosti opet u Sloveniji), pa do izgradnje megalomanskog terminala za ukapljeni metan kao da je izgradnja tih objekata besplatna.

Uz to u zemljama kao što je  Hrvatska (nestabilni Balkan) korištenje te dvije vrste objekata može biti vrlo, vrlo opasno. Unatoč nestašici plina i upitnosti njegove dobave htjeli bi plinoficirati Dalmaciju. Oni koji o tome sanjaju uopće nisu svjesni da li su ti potencijalno rizični objekti kod nas uopće potrebni, i mogu li se graditi u jednom nerazvijenom društvu, nalik ranom feudalizmu, u kojem se ne zna tko što treba činiti i za što odgovara. Velik je problem neupućenost onih koji plasiraju takve "ideje" u medije. Takav pristup izazvat će niz problema kada jednom kod nas budu eventualno sazrijeli uvjeti za primjenu i izgradnju takvih objekata. Uz plinofikaciju Dalmacije kane graditi i nove elektrane na plin uz tvrdnje kako je plin jeftin, a čim zahladi ti isti počnu galamiti da je pogrešna "plinska" politika u kojoj već godinama upravo oni imaju glavnu riječ.

Do sada je već u Italiju "otišlo" blizu 40% plina iz najvećeg i najkvalitetnijeg našeg ležišta Ivana (sadrži više plina nego sva ostala naša ležišta u Jadranu zajedno). Tvrde da Hrvatska uvozi plin iz svojih ležišta preko Italije i Slovenije. Može se postaviti i pitanje zašto od 1999. kada se plin iz Jadrana počeo slati u Italiju, pa do sada, već odavno nisu ležišta spojena i na našu obalu da bi tamošnji potrošači imali jeftiniji plin? Zar u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji nema potrošača plina? Uz to trebali bi obznaniti koliko se našeg plina preko Italije i Slovenije i po kojoj cijeni dobavlja u Hrvatsku (o tome nema javno dostupnih informacija). Također bi trebali objasniti zašto nije taj naš plin zamijenjen sa Italijom za isto takav ruski koji Italija dobavlja, kako bi se izbjegli troškova transporta. Zanimljivo bi bilo znati i tko i kako kontrolira količinu plina koja se izvozi u Italiju. Ima još mnoštvo pitanja o plinu koja traže odgovore.

Domaći plin iz Jadrana izvozi se Italiji po cijeni koja je gotovo četiri puta niža od one po kojoj Hrvatska isti takav uvozi iz Rusije. "Sjajan" posao zar ne? Kućanstva u Hrvatskoj plaćaju plin oko 6 puta skuplje nego što se izvozi Italiji, a oko 10 puta skuplje nego je njegova cijena proizvođenja u kontinentalnom dijelu Hrvatske, a  trgovci plinom žele postići "tržišne" cijene kako nazivaju nove sve više, preko svake mjere visoke cijene svih energenata, a ne samo plina, u odnosu na kupovnu moć stanovnika, u Hrvatskoj.

Petrokemiji INA prodaje plin (oko 9 US centi/m3) oko 4 puta jeftinije nego što ga plaćaju kućanstva (oko 35 UScenti/m3) ili oko 2,5 puta jeftinije nego što ga uvozi iz Rusije (22-24 USc/m3). Oko 60% proizvedenog umjetnog gnojiva Petrokemija izveze. Dakle, kućanstva prekomjernom cijenom plina subvencioniraju taj izvoz. Zašto? Gdje je tu tržište koje spominju? U svom dvadeset godišnjem postojanju Petrokemija je potrošila više plina nego što su sva kućanstva u Hrvatskoj potrošila od početka korištenja tog energenta. Ako INA ne želi isporučiti plin Petrokemiji, po toj nižoj cijeni nego što ga uvozi iz Rusije, političari izvedu radnike i seljake na cestu u blokadu prometa i tvrde da ne bude gnojiva za proljetnu sjetvu u Hrvatskoj!

Kada nema mogućnosti dobave plina (metana) plinovodima, zašto ga ne dobivati ohlađenog - brodovima. No problem je sigurnost takvog terminala i plovidba brodova sa tekućim plinom kroz otočnu zonu Hrvatske. Kada budu ostvareni svi uvjeti za njegovu izgradnju, bolje bi ga bilo graditi u Dalmaciji.

Postavlja se pitanje što će im sada terminal na Krku kapaciteta 14 milijardi m3/god. (prije su planirali manji) kad grade plinovod tako malog kapaciteta od obale do unutrašnjosti (1,5 - 2,5 milijardi m3). Možda kane graditi još jedan plinovod, ili će plin slati "bežično", ili "lijevi" ne znaju što planiraju "desni"? Za plinovod koji su započeli graditi tvrde da će služiti za još jedan dobavni pravac opskrbe Hrvatske alžirskim plinom, no zaboravljaju da višak plina u Alžiru koji izvozi (plinovodima) upravo toliki kolike su potrebe Italije, a uz to rezerve plina u Alžiru relativno su male i kraćeg trajanja. Nije jasno tko bi bili potrošači 14 milijardi m3 plina godišnje. Za usporedbu Španjolska (2004.) koja je najveći uvoznik plina brodovima sa svoja  3 terminala uvozi 17,51, a Francuska 7,63 i Italija 5,9 milijardi m3. Hrvatska troši manje od tri milijarde m3. Uz to kao zemlju dobave ukapljenog metana navode Katar (treći u svijetu po zalihama plina), a tamo unatoč još uvijek porastu izvoza ohlađenog metana, počinju intenzivno pretvarati plin u tekuća goriva kao zamjenu za naftne derivate, jer se lakše i sigurnije transportiraju, a i potrebe za njima su sve veće. Postavlja se i pitanje kako će sa drugim zemljama dogovoriti izgradnju golemog terminala i plinovoda, kada ni do danas nisu bili u stanju izgraditi plinovod za korištenje našeg plina iz Jadrana. Navodno nisu mogli riješiti imovinsko-pravne odnose sa vlasnicima zemljišta na trasi plinovoda.

Nikad kraja šaljivoj "plinovitoj" strategiji razvitka energetike Hrvatske u kojoj se najveći dio potreba za energijom bude zadovoljavao plinom, ako ćemo se šaliti. Bio bi to znatno veći udio plina u energetskoj potrošnji nego što je u razvijenoj EU - što su pusti snovi energopolitičara u Hrvatskoj. Jedini je problem što se ne zna od kuda i kojim putem ga nabavljati. Uz to, tko bi to mogao platiti? Veliko je pitanje da li će uz stalna nastojanja EU za uvozom plina iz Rusije (tzv. sporazum kišobran 21 zemalja Euroazije - sa sjedištem u Ukrajini u Kijevu - trebao bi EU u tome pomoći) biti plina i za ovakvu sirotinju kakva je Hrvatska.

  3. Ima zime - nema plina a ako poskupi bit će?

  U Hrvatskoj, kao i svake zime kada zahladi, problemi su u opskrbi plinom i žele mu još povećati ionako preko svake mjere visoku cijenu za kućanstva i izazvati daljnje osiromašenje stanovništva. Da bi to postigli služe se neistinama koje plasiraju "informatori" energetskih monopola, a objektivne informacije najčešće su blokirane. Jedna od takvih tvrdnji "novinara" i drugih plaćenika za dezinformiranje je tvrdnja da INA prodaje plin jeftinije nego što ga uvozi i da mu treba povisiti cijenu.

Cijena plina koju plaćaju kućanstva u Hrvatskoj, npr. u Zagrebu je 2,08 kn/m3 ili oko 35 Usc/m3, što je oko pet puta više nego je cijena po kojoj  se prodaje naš jadranski plin Italiji (6,3 Usc/m3) ili do deset puta više nego što je proizvodna cijena plina iz domaćih plinskih polja (oko 60 % potrošnje plina u Hrvatskoj je iz domaćih ležišta). Cijena uvoznog ruskog plina je, kako tvrde, oko 22-24 USc/m3, dakle osjetno je manja od cijene koju plaćaju kućanstva. Točno je jedino da INA prodaje plin Petrokemiji u Kutini za oko 9 Us centi/m3 što je niže od cijene po kojoj ga uvozi iz Rusije. Dakle, Petrokemija plaća plin oko 4 puta jeftinije nego ga plaćaju domaćinstva u Hrvatskoj, a oko 60% proizvedenog umjetnog gnojiva u kojoj je plin osnovna sirovina, izvozi se iz Hrvatske. Dakle, skupi uvozni plin se tom proizvodnjom u biti izvozi. Kućanstva plaćaju kroz prekomjernu cijenu plina taj izvoz. Vrijedi spomenuti da je Petrokemija - politička tvornica izgrađena voljom mudrijaša iz INE na domaćim rezervama plina kojih - nema dovoljno. Slično se dogodilo kao s ugljenom kada se gradila TE Plomin. U svojih dvadesetak godina postojanja, potrošila je Petrokemija više plina nego su sva kućanstva u Hrvatskoj od kada troše plin. Dakako, problemi koje sada ima ta tvornica nisu rezultat rada zaposlenih u njoj, nego su posljedica dugogodišnje nesuvisle energetske politike u Hrvatskoj u kojoj nema nikakvih promjena.

Takvi "informatori" plaše stanovništvo svakom slijedećom zimom, jer "ne bude ruskog plina" i nude "rješenje": poskupljenje plina zbog nedostatka onog iz Rusije, a kupnjom npr. u Austriji "na tržištu". Ni to nije istina. Austrija je 2004. god. za potrošnju od 9,5 uvezla 7,1 od čega iz Rusije 6 milijardi m3 plina. Dakle, može nam izvesti, u biti samo preprodati plin koji uveze iz Rusije, dakako, uz proviziju, koju će dobiti zacijelo i netko iz Hrvatske, kada ugovori kupnju tog plina. Naglašavaju ulogu jedinog našeg malog podzemnog skladišta plina, no njegova zapremnina u odnosu na zapremninu ležišta u proizvodnji, je svega oko 2%., a uz to još ga povremeno iznajmljuju i Sloveniji za skladištenje plina.

Besmislena politika tzv. plinskog lobija, čim zahladi, dolazi do punog izražaja. Godinama se obmanjuje javnost kako je plin najprihvatljiviji energent u Hrvatskoj, a uopće nije riješeno od kuda, kojim putem i po kojoj cijeni ga nabavljati, a uz to ograničene domaće rezerve plina uz izvoz u bescjenje Italiji neracionalno se troše (izvoz plina kroz Petrokemiju, pogon termoelektrana.) uz izgradnju novih elektrana za koje ne bude plina uz ničim utemeljene ideje o plinofikaciji Dalmacije. Potrošnja energije za grijanje u obalnom području je tek 1/3 ili 1/2 one u kopnenom dijelu Hrvatske i pitanje je da li će osiromašeno stanovništvo imati novca i volje za plaćanje izgradnje plinske mreže, priključaka i zamjenu kućne opreme (peći, štednjaci, bojleri) novom na plin. Izgradili su plinovod kapaciteta 5 milijardi m3/god od Zagreba do Karlovca, a od plinofikacije Karlovca u kojem su potrebe za toplinskom energijom osjetno veće nego u priobalju, još ništa. Ako se želi utjecati na veće korištenje nekog energenta, pa tako i plina osim njegove sigurne dobave, treba i njegovu cijenu učiniti privlačnom potrošačima, odnosno u Hrvatskoj je treba sniziti, a ne povisiti što stalno hoće oni koji bi nasilno sve "plinoficirali".

4. Usporedba cijena plina i kupovne moći - plin je u Hrvatskoj prekomjerno skup

  Na slici 3. (zvjezdicama) prikazane su cijene prirodnog plina (pretežno metana) za domaćinstva u zemljama za koje su bili dostupni podaci. Stupcima (žutim) su prikazani omjeri koliko puta više ili manje plina mogu kupiti stanovnici navedenih zemalja u odnosu na stanovnike Hrvatske za ono što godišnje privrijede. Za Hrvatsku je omjer godišnjeg privređivanja i količine (energije) plina koji za taj iznos mogu kupiti stanovnici označen indeksom jedan.

U analizi su korišteni dostupni podaci o cijenama prirodnog plina za domaćinstva u 2002. godini američkog ministarstva energetike DOE. Cijene (gornja skala) su u američkim centima za 10 milijuna kalorija ogrjevne vrijednosti plina. Kubični metar plina u različitim zemljama može imati različite ogrjevne vrijednosti. Stoga je usporedba cijena napravljena s obzirom na istu količinu energije. Prema službenim podacima državne administracije u Hrvatskoj 1 m3 prirodnog plina sadrži ogrjevnu vrijednost 33,34 milijuna Joula ili 7,963 milijuna kalorija, a prosječna cijena jednog m3 je u Hrvatskoj 2002. godine bila 1,94 Kn ili 24,7 USc (prema prosječnom tečaju 2002. god. 1 USD=7,864 Kn NBH). Stoga je te godine 10 milijuna kalorija plina za domaćinstva imalo cijenu 31,02 Usc (10 milijuna kalorija plina ima zapremninu 1,256 m3). Kao mjera privređivanja stanovnika korišteni su dostupni podaci Svjetske banke o GNIppp (gross national income) prema kupovnoj moći po stanovniku za 2003. godinu. Za ono što je te godine privrijedio (10.610 USD) prosječan stanovnik Hrvatske je mogao kupiti plina ukupne ogrjevne moći 342 milijarde kalorija ili 42.949 m3.

Iz podataka je vidljivo da je u zemljama niže kupovne moći stanovnika niža cijena plina nego u zemljama više, a ima i iznimaka. Stanovnici 25 analiziranih zemalja mogli su za ono što privrijede u istom vremenskom intervalu kupiti više plina, a stanovnici 5 zemalja manje plina nego u Hrvatskoj. To pokazuje da je plin u Hrvatskoj u usporedbi s drugima previše skup i da mu treba cijenu sniziti. U pojedinim zemljama mogli su kupiti čak za faktor 6 ili više puta plina nego u Hrvatskoj, a u nekima tek oko 70% onog u Hrvatskoj (donja skala). Prošle godine (svibanj 2005.) cijena plina u Hrvatskoj bila je još viša (u Zagrebu npr. 2,08 Kn/m3), a i zbog smanjena tečaja dolara prema kuni (sa 7,864 u 2002. na 5,705 u 2005.) još je osjetno viša (u USD) nego 2002. i npr. za stanovnike Zagreba  iznosila je 46,79 USc za deset milijuna kalorija plina ili 36,46 USc za m3 (što je 51% više nego što je bila 2002.). Za usporedbu s cijenama prikazanim na slici - samo u 6 zemalja plin je bio skuplji, a u 24 čak jeftiniji nego što je danas u Zagrebu. Zanimljivo je da unatoč golemom padu vrijednosti USD prema Kn trgovcima plinom niti jednom nije palo napamet da snize prekomjernu cijenu plina, a cijenu naftnih derivata su tobože vezali za tečaj USD (dakako, samo kada vrijednost USD prema Kn raste).

S obzirom na prikazano, sve tvrdnje o jeftinom plinu za domaćinstva u Hrvatskoj su bez svake osnove, a odraz su nastojanja trgovaca plinom da što dublje zavuku ruke u džep potrošača. U tim nastojanjima se često služe neistinama. Kako se u "dokazivanjima razloga" za daljnje poskupljenje plina služe neistinama može se posumnjati i u ogrjevnu vrijednost plina isporučenog potrošačima. Iskustvo pokazuje da se ponekad vrlo teško može zagrijati voda ili stan ili skuhati ručak, a brojilo za plin se vrti li i vrti. Nema mogućnosti da takvo ponašanje distributera plina potrošači kontroliraju, tako da ih se vrlo vjerojatno i na taj način pljačka.

Previsoke cijene plina za domaćinstva u Hrvatskoj rezultat su i brojnih promašaja u energetici Hrvatske, a naročito prodavanja domaćih rezervi nafte i plina strancima u bescjenje.

U svakoj organiziranoj državi vlast brine o ovim činjenicama (cijenama monopolista i njihovoj usklađenosti s kupovnom moći stanovništva, potkradanju potrošača, rasprodaji nacionalnih dobara…). Može se postaviti pitanje zašto to ne čini i u Hrvatskoj?

5. Od kuda i kako nabaviti plin

Od opskrbe plinom (plinovodima) Hrvatskoj je na raspolaganju jedino sve nesigurnija dobava plina iz Ruske federacije (jer druge načine i putove dobave plina nije osigurala), ako ga preostane nakon sve većih potreba bogatih zemalja EU. Rusija je krajem 2004. god. raspolagala sa 26,7% svjetskih rezervi plina, dok su Norveška 1,3%, Nizozemska 0,8% i Alžir 2,5% imale rezervi plina kraćeg trajanja nego su ruske.  Rusija (federacija) je izvezla (2004.) oko 148 (nije uključen izvoz u biše države SSSR-a), dok su Norveška 75, Nizozemska 49 i Alžir 35 milijardi m3/god. Njemačka je uvezla 80, Italija 61 i Francuska 36 milijardi m3. Sav alžirski izvoz plina (plinovodima), dakle, nije dovoljan niti za opskrbu Italije koja je i iz Rusije uvezla oko 21 milijardu m3. Italiji dobro dođe i poklon naših političara - plin iz Jadrana, makar je njegova količina u odnosu na talijanske potrebe zanemariva. U biti cijela EU ni približno nema dovoljno plina iz suviška Norveške i Nizozemske, te Alžira, nego sve više ovisi o uvozu iz Rusije. EU je 2004. potrošila 467 milijardi m3, a proizvela svega 215, dakle uvezla je 252 milijarde m3 od čega iz Ruske federacije oko polovice.

Poseban je problem Ukrajina koja je izuzetno veliki potrošač plina 71 mld. m3 od čega uvozi 53 milijarde. Može ga osim iz Ruske federacije uvoziti i iz Turkmestana, Uzbekistana, i Kazahstana koji ga imaju u suvišku, ali samo plinovodima koji prolaze Ruskom federacijom, pa ako Ukrajina ograničava transport plina iz Ruske federacije za EU, Rusija njoj može ograničiti dobavu iz tih zemalja (velika je bila međuovisnost u zemljama bivšeg SSSR-a). Očito Ukrajina nije brinula o svojoj energetskoj politici, a osobito o plinu.

Slika 4. Raspored najvažnijih plinovoda i terminala (oznaka: trokuti) za ukapljeni metan u Europi i dijelu Azije (INOGATE stanje 11.12.2003.) Plavo su označeni planirani dobavni pravci i LNG terminali.

EU nastoji osigurati  za svoje potrebe uvoz plina iz Rusije. Za tu svrhu je napravljen tzv. sporazum kišobran 21 zemlje Euroazije - sa sjedištem u Ukrajini u Kijevu (INOGATE) kroz koje prolaze ili bi trebali prolaziti plinovodi  (i naftovodi) za opskrbu EU plinom (i naftom) iz Rusije. Kako baš ne ide sve kako bi željeli s izgradnjom novih dobavnih pravaca iz Rusije, žele probiti i nove za dobavu iz Irana. Neki od tih pravaca planiraju se i područjem Hrvatske, koja bi ih trebala iskoristiti koliko je više moguće i za svoju korist. 

U svijetu je u porastu i transport plina brodovima. Zemni plin - metan u pogonima (terminalima) u zemljama za izvoz plina ohladi se (temp. -161,5  C) pa pređe u tekućinu koja se brodovima - hladnjacima prevozi do pogona (terminala) u zemljama uvoznicima u kojima se ponovno pretvara u plin. Dakako da ga taj proces obrade - pretvorbe poskupljuje i zahtijeva posebne mjere predostrožnosti, jer se radi o vrlo velikim količinama plina - potencijalnim bombama koje mogu eksplodirati. Stoga se takve terminale treba smještati u nenaseljena područja, a i dobro je da brodovi koji prevoze takav plin budu što dalje od mjesta gdje borave ljudi. To je tehnologija kojom visoko industrijalizirane zemlje nastoje zadovoljiti svoje potrebe za plinom. Godine 2004. na taj način se trgovalo od proizvođača do potrošača sa 178 milijardni m3 plina, što je oko četvrtina ukupne trgovine plinom (plinovodima je trgovalo s 502 milijarde, bez onog unutar bivšeg SSSR-a). Najveće zemlje izvoznice ohlađenog metana 2004. bile su: Indonezija 33,49, Malezija 27,68 Alžir 25,75, Katar 24,06, Trinidad i Tobago 13,99 i Australija 12,17 milijardi m3, a najveći uvoznici su Japan 76,95, Južna Koreja 29,89, SAD 18,47, Španjolska 17,51 (3 terminala), Tajvan 9,13, Francuska 7,63 (2 terminala) i Italija 5,9 (1 terminal) milijardi m3. Sve zemlje uvoznice LNG su gotovo bez iznimke na visokom stupnju tehnološkog razvitka.

6. Rizik LNG broda ili prihvatnog terminala

 U Hrvatskoj žele graditi prihvatni LNG terminal na Krku od 14 milijardi m3/god, a Španjolska najveći uvoznik LNG (u EU) sa svoja tri terminala 2004. je ukupno uvezla 17,5 milijardi m3 LNG. U Italiji se u Brindisiju gradi terminal LNG kapaciteta 8 milijardi m3/god. koji će biti gotov 2008. godine. Taj podatak treba staviti u odnos s potrošnjom metana u Italiji 73,3 milijardi m3 od čega iz uvoza više od 60 u 2004. godini. Kad se usporedi 14 milijardi Krk (?) s našom potrošnjom 2,8 milijardi m3 plina postavlja se pitanje zašto Kvarner treba preuzeti rizik terminala i metanizera za nekog drugog, za to da bi netko dobro zaradio (ako i bi)? Da je to za potrebe Hrvatske to bi se još moglo razumjeti. Slično su tvrdili kada se je gradio Janaf. Pričali su kako bude velika zarada od transporta nafte u srednju Europu, a od ukupno njime prevezenih količina nafte u Mađarsku i Češku poslano do rata tek oko 7% i to sve uz njegovu ukupnu vrlo slabu iskorištenost.

Izgradnju megalomanskog terminala za uvoz LNG na Krku tumače kao postizanje energetske neovisnosti Hrvatske. Tko bi mogao imati nešto protiv toga, no to je samo zgodna politička parola u vrijeme kada mnogi potezi politike, prije svega rasprodaja svega onoga što vrijedi strancima, čine Hrvatsku sve više ovisnom, a ne neovisnom. No, da li se izgradnjom LNG terminala ta energetska neovisnost ( o uvozu) postiže? Ona bi se dijelom povećala povećanjem domaće proizvodnje energenata ili racionalizacijom potrošnje energije prije svega u energetskim sustavima. Što se tiče domaće proizvodnje fosilnih goriva izgledi za povećanje vrlo su oskudni, ali bi se racionalizacijom potrošnje ona mogla ozbiljno ostvariti kad bi za to postojala volja. Izgradnjom terminala jedino se mijenja ili smanjuje ovisnost o ruskom plinu za ovisnost o plinu iz neke druge zemlje koji bi se preko Krka dovozio u Hrvatsku. U sve intenzivnijoj raspravi o LNG terminalu, naglasak se pokušava staviti na opreku " postizanja energetske neovisnosti Hrvatske" s jedne strane, i zaštite okoliša, s druge. Protivnici LNG broje koliko je energija nuklearnih bombi sadržano u brodovima metanizerima ili terminalu (Zaista energija sadržana u metanu jednog prosječno velikog broda - metanizera je oko 40 puta veća nego ona oslobođena prilikom eksplozije bombe bačene na Hirošimu; No, ne znači da bi se ista oslobodila eksplozijom broda; Svaki drugi dan po jedan takav brod bi uplovljavao u Kvarner), a zagovornici ne odstupaju od onog što su naumili, a pritom ne navode valjane stručne argumente, nego samo moć "establishmenta". U raspravu bi prije svega glavni okvir trebala pružiti hrvatska strategija razvitka energetike, ali i strategija razvitka njene jadranske obale. No, ima li Hrvatska takvih cjelovitih strategija? Ima li ona koncepcije razvitka tj. jasnih ciljeva i za obalu i energetiku koja mora prethoditi strategijama? Ima li ona uopće i objektivnu spoznaju o stanju i mogućnostima obale i energetike prije nego se odluči o ciljevima njihova razvitka?

Prilikom odlučivanja o ovakvim objektima ne smije se zaboraviti ni na terorizam. Stjenke spremnika i na brodovima i na kopnu sigurno nisu projektirane za oružane napade.  Za to nisu projektirane niti zaštitne zgrade nuklearnih elektrana. Te masivne (reaktorske) zgrade mogu izdržati udarac (pad) malih aviona civilne avijacije, ali za neke vojne ili velike putničke avione zasigurno nisu projektirane. Štit kao što je reaktorska zgrada zasigurno bi bilo teško izgraditi na brodovima, a na kopnu u terminalima može se napraviti nešto slično. Ovakvi objekti LNG i nuklearke ne projektiraju se za slučaj rata, zato i nisu za politički nestabilna područja, no eskalacijom terorizma, pitanje je koje je uopće područje sigurno.

Zanimala me osnovanost usporedbe energije oslobođene nuklearnom bombom bačenom na Hirošimu i energije metana sadržanog u brodu metanizeru čime protivnici gradnje LNG terminala i te tehnologije kod nas i u svijetu plaše stanovništvo, kao protuteža onima koji tvrde da nema nikakve opasnosti i koji srljaju u izgradnju LNG terminala bez odgovarajućih procjena opasnosti i rizika. Nisam o tome prije razmišljao, pa sam se dao malo u računanje. Rezultat je i mene iznenadio, a u nastavku je:

Brod (metanizer) srednje veličine sadrži 125000 m3 tekućeg metana, (ili u tonama 125000 x 0,422 = 52500 tona - gustoća metana u tekućoj fazi 0,422 kg/dm3) na temperaturi nižoj od vrelišta metana  -161,5 °C. Količina metana na brodu kada se pretvori u plinovitu fazu iznosi: 125 E3 x 640 = 80 E6 m3 (omjer plin/tekućina 640), odnosno 80 milijuna m3. Nije teško izračunati koliko bi takvih brodova godišnje doplovilo u Kvarner u dovozu 14 milijardi m3/god (u plinovitoj fazi) metana. Doplovilo bi godišnje 14000/80 = 175 brodova, odnosno svaki drugi dan došao bi po jedan. (napomena: 1 E3 = 1000, 1 E6 = 1000000 ili 1 milijun, 1 E9 = 1 milijarda….). Energija sadržana u 1m3 plinovitog metana = 34 E6 J, pa je stoga u kupna energija metana sadržana na takvu brodu 80 E6 x 34 E6 = 2,72 E15 J

Jedan kg eksploziva TNT oslobađa energiju = 5,569 E6 J, pa je e nergija oslobođena u eksploziji bombe "Little boy" bačene na Hirošimu = 12500 tona TNT = 12,5 E6 kg  TNT = 12,5 E6 x 5,569 E6 = 6,961 E13 J

Stoga je omjer energija sadržana na brodu / energija bombe bačene na Hirošimu = 2,72 E15/6,961 E13 = 39,07. Dakle, energija metana sadržana na brodu srednje nosivosti zaista je 39 puta veća nego što je ona oslobođena u eksploziji bombe.

Činjenica jest da tekući metan pri temperaturi nižoj od vrelišta (-161,5°C) nije eksplozivan, no on to može biti kada je u plinovitoj fazi uz prisustvo zraka. Dakako da ne bude sva ova golema energija metana sadržana na brodu oslobođena u eksploziji. Dio energije se potroši na zagrijavanje od -161,5°C na oko 20°C ili sličnu u okolišu. Trebalo bi imati sve termodinamičke parametre i model procesa za konkretni objekt (brod, terminal) da bi se moglo odrediti koliko se energije metana može osloboditi u požaru ili eksploziji, bilo na brodu ili terminalu na kopnu (spremnici na kopnu veći su nego oni na brodu).

U svijetu su uz mnogobrojne baze podataka o opasnim tvarima za najrazličitije namjene razvijeni brojni modeli za predviđanje djelovanja opasnih tvari u okolini ukoliko dođe do njihova nekontrolirana oslobađanja. Jedan od njih uz kompjutorizirane baze podataka o opasnim tvarima koristili smo za Domovinskog rata za određivanje zona ugroženosti. Na slici 5. prikazana je shema jednog od modela korištenog za određivanje zona ugroženosti. Nije teško razumjeti iz sheme koji je slijed događaja moguć u slučaju istjecanja tekućeg metana iz spremnika na brodu ili u LNG terminalu.

 Slika 5: Shema jednog od modela korištenog za određivanje zona ugroženosti

Za vrijeme Domovinskog rata 1992. godine spomenutim modelom odredili smo zone ugroženosti za amonijak, klor, fozgen i arsin u ovisnosti o brzini oslobađanja, meteorologiji i terenu koje su veličine nekoliko stotina metara, pa do nekoliko desetaka kilometara. Na sličan način trebalo bi odrediti zone ugroženosti na ruti prolaska broda ili za LNG terminal.

Rizik se definira kao umnožak vjerojatnosti nekog neželjenog događaja (npr. proboja spremnika broda ili terminala) i njegovih posljedica (npr. broja poginulih u zoni ugroženosti uslijed požara ili eksplozije).

Osim objektivnog pristupa i vrednovanja rizika koji bi trebao biti predmet izučavanja stručnjaka postoji i niz subjektivnih činilaca koji mogu utjecati na našu prosudbu veličine rizika za zdravlje. Vrlo važan činilac je i povjerenje u rezultate istraživanja. Istraživanja rizika vrlo često su kompleksna i teško ih je rastumačiti širokom pučanstvu. Rezultati su često u širokom rasponu, pa su bez poznavanja statistike teško razumljivi. Koji put su stručnjaci pristrani (da li su to stručnjaci ?), te su njihovi rezultati prilagođeni željama onih koji ih plaćaju - što može rezultirati spomenutim gubitkom vjere u njihove rezultate.

Na čovjekovo poimanje rizika utječu i neki drugi činitelji subjektivne prirode koje treba uzeti u razmatranje. Neki od njih ozbiljnost bolesti i strah su povezane. Mjera ozbiljnosti bolesti može biti vjerojatnost smrtnog završetka i dužina bolesti, kao i bolovi i smetnje u životu koje izaziva. Neovisno o zdravstvenim učincima ljudi se nekih bolesti boje više nego nekih drugih. Na primjer rak je jedna od takvih bolesti kojih se ljudi boje od koje umire oko 20% stanovnika, a bolesti krvnih žila i srca od kojih umire oko 50% stanovnika ne zabrinjava toliko. Vrijeme pojave bolesti nakon izloženosti također ima utjecaja na percepciju rizika. Bolest koja se javlja neposredno nakon izloženosti mnogo više brine ljude nego ona koja se javlja sa npr. sa dvadeset godišnjim zakašnjenjem. Fond znanja o opasnim tvarima i akcijama koje treba poduzeti u slučaju izloženosti nije potpun, pa je takvo i znanje stanovništva. Neke pojave ljudi razumiju bolje, neke slabije (što dakako ovisi i o kompleksnosti pojave i mogućnosti njihova tumačenja pučanstvu) pa se jedni više boje jednih opasnih tvari, a drugi drugih. Potencijal izazivanja katastrofa može kod ljudi izazivati percepciju veće ozbiljnosti. Ljudi ne vole nesreće u kojima gine veliki broj ljudi na jednom. Ljudi lakše prihvaćaju rizik s kojim žive godinama nego neki novi koji je u povećavanju. Udaljenost i raspodjela rizika također utječu na percepciju ozbiljnosti rizika. Rizik kojem je izložena neka druga grupa ljudi čini se manjim nego rizik kojem je izložena naša grupa. Ako ljudi mogu utjecati na odnosno kontrolirati rizik on se čini manjim. Nasuprot tome rizik koji je nametnut (nije svojevoljno prihvaćen) ljudima se čini ozbiljnijim. Dobrobit od neke aktivnosti koja nosi stanoviti rizik može utjecati na to da se taj rizik čini manje ozbiljan. Ljudi su općenito više zabrinuti zbog novih i nepoznatih rizika, rizika s katastrofalnim posljedicama i nametnutih rizika (novo sagrađeni objekti u susjedstvu).

7. Zaključak

  Ponajveći je naš problem nepostojanje jasne strategije razvitka energetike, ali i strategija razvitka jadranske obale i uopće razvitka zemlje. Hrvatska nema niti koncepciju razvitka tj. jasne ciljeve niti za energetiku niti za mnoga druga područja, koja mora prethoditi strategijama. Nedostaje joj čak  i objektivna spoznaja o stanju i mogućnostima energetike i drugih područja što je preduvjet za odlučivanje o ciljevima razvitka. Današnje "spoznaje" isključivo su pogledi različitih političkih grupacija u svrhu ostvarenja njihovih ciljeva, a ne onih cjelokupnog stanovništva Hrvatske. 

Nije smisleno sagledavati problem opskrbe plinom samo kroz podršku ili protivljenje terminalu na Krku. Ne treba biti protiv LNG terminala ali treba biti protiv novih promašaja u energetici koji mogu i nadalje osiromašivati već preko svake mjere osiromašeno stanovništvo, pa je prilikom odlučivanja o LNG tehnologiji, ako za nju postoji potreba, nužan oprez. Hrvatskoj zaista trebaju energenti kojih nemamo dovoljno, ali su o tome trebali misliti oni koji su nekažnjeno poklonili četvrtinu INA- Mađarskoj, jadranski plin Italiji i NE Krško Sloveniji. Četvrtinu INA-e su prodali za oko 2 milijarde USD manji iznos nego što je ona u trenutku prodaje vrijedila. Danas uz porast cijena nafte i plina u svijetu, ta šteta je nekoliko puta veća. Mađari su samo od profita od prodaje proizvedene nafte i plina u Hrvatskoj u samo dvije godine vratili uloženi novac u kupnju četvrtine INA-e. Sporazumom o NE Krško, Hrvatska je oprostila obvezu Slovenije da ulaže novac u izgradnju elektrane u Hrvatskoj (oko 700 milijuna USD), a preuzela obvezu rješavanja problema radioaktivnog otpada i razgradnje elektrane (oko 300-400 milijuna USD) što joj do tada nije bila obveza, a oprostila je i oko 5 godina neisporučene električne energije Hrvatskoj iz NE Krško (oko 900 milijuna USD). Dakle, šteta je također oko 2 milijarde USD. Sporazumom o zajedničkom korištenju jadranskog plina izazvana je također šteta od oko 2 milijarde USD (na bazi razlike u cijeni plina koju plaćaju kućanstva u Zagrebu i one po kojoj ga izvoze Italiji). S obzirom na spomenute poteze razgradnje energetike u Hrvatskoj, očito za one koji su ih učinili, energije ima u Hrvatskoj i previše.

Ima mjesta i za racionalizaciju potrošnje u velikim sustavima. Npr. gubici u dovođenju električne energije od elektrana do potrošača u Hrvatskoj uz samopotrošnju elektrana (da bi elektrane proizvodile električnu energiju u njima se potroši određena količina električne energije za pogon različitih uređaja) u Hrvatskoj, npr. 2003., bili veći od 3 milijarde kWh ili gotovo 24% u odnosu na električnu energiju predanu potrošačima. U zapadnoj Europi bili su prije 10-15 godina oko 7-8% u odnosu na predanu energiju. Dakle, racionalizacijom se može uštedjeti oko dvije trećine tog iznosa, tj. oko 2 milijarde kWh električne energije i uz to smanjiti zagađenje okoliša proizvodnjom te nepotrebno izgubljene energije. Za usporedbu cijela industrija u Hrvatskoj potrošila je 2003. manje električne energije nego su spomenuti gubici i samopotrošnja. Sav preostali hidropotencijal u Hrvatskoj za izgradnju novih hidroelektrana u Hrvatskoj je oko 3 milijarde kWh. Za proizvodnju 2 milijarde kWh/god. nepotrebno izgubljene električne energije, ako se proizvodi iz plina u klasičnim termoelektranama treba potrošiti oko 700 milijuna m3 plina, a to je više nego što godišnje potroše plina sva kućanstva u Hrvatskoj (549 milijuna m3 potrošila su 2002.). Da li je uz takvo stanje u energetici u Hrvatskoj uopće potrebna rasprava protivnika i zagovornika gradnje LNG terminala na Krku? Da li stoga uopće Hrvatskoj nedostaje plina ili je ovo što se zbiva samo posljedica njegova neracionalnog trošenja u golemim količinama u velikim sustavima?

Energetika je previše ozbiljno područje kojem se već godinama u Hrvatskoj pristupa krajnje neodgovorno, pa ako se želi razrješavati probleme ne može o njima raspravljati bez činjenica.  Brojke koje potkrepljuju navedene tvrdnje o potezima zbog kojih su energenti u Hrvatskoj prekomjerno skupi u odnosu na kupovnu moć stanovnika, nisu tajna. To su javno dostupni podaci onih koji bi trebali biti odgovorni za ono što se zbiva u energetici.

Problem je i naš feudalni način odlučivanja i ako se uspije i izgraditi takav potencijalno opasan objekt (LNG terminal ili pak nuklearna elektrana) u budućnosti kada se pokaže potreba, još je više "briga" o njegovu radu. To se pokazalo "izbliza" na primjeru NE Krško. Političari se već godinama poigravaju s tim potencijalno opasnim objektom, no naši odlukodonošci su još mnogo više zaigrani nego oni u Sloveniji, pa su time i opasniji. Stoga nije loše da im se protivnici primjene LNG bave usporedbama LNG s Hirošimom. Možda se konačno prestanu igrati (energetikom)?

Napomena: Kako je krenulo s idejama o plinofikaciji Hrvatske i to od onih istih koji već godinama harače energetikom Hrvatske, o terminalu na Krku od 14 milijardi m3/god, o potrebi za nuklearkom… sve će to s obzirom na pristup, vjerojatno završiti, odnosno "miriši" na nove "uspjehe" kao što su npr. prodaja INA-e, ugovor o NE Krško i o Jadranskom plinu (svaki sa izazvanom štetom od oko 2 milijarde USD), na nove Obrovce, Petrokemije - Kutine i Dine, Jertovce (Enron), Lukova Šugarja, Plomine, Janafe&Družbe i druge goleme "uspjehe" zbog kojih imamo preko svake mjere skupe energente u odnosu na kupovnu moć stanovnika, potaklo me da napišem ovaj tekst u kojem nastojim pokazati samo neke činjenice. Namjerno ne želim nuditi nikakva rješenje problema, a sigurno ih ima i ne sastoje se samo iz želja za daljnje povećanje prodaje (zarade) potpuno neracionalno trošenog plina,  jer svaku ideju oni koji uništavaju hrvatsko gospodarstvo zloupotrebe, "poberu" od društva za nju novac i dakako ništa ne naprave. Dok politika bude pokazala interes da rješava probleme stanovništva i da joj struka pomogne i bude to adekvatno platila, dobit će i rješenja.

Dr. Branimir Molak, dipl.inž.
doktor tehničkih znanosti (naftno rudarstvo - ležišta plina)
magistar nuklearne i atomske fizike
e-mail: bmolak@globalnet.hr

 
Vjerujem da je većina upoznata s natjecanjem forumaša potaknutim od strane kolege Znanca na forumu poslovni.hr, za one koji ne znaju o čemu se radi - ukratko - radi se igri u kojoj svaki forumaš odredi 10 dionica koje će po njegovom mišljenju imati najveći rast u sljedećoj godini, pravila su jednostavna, do 31.12 u 23.59h treba odabrati 10 dionica, rezultati natjecanja će biti poznati 31.12. iduće godine, a pobjednik će osim časti i priznanja zato što je baš on imao najbolju procjenu dobiti i nagradu (knjigu), dar portala Moj Novac.

Također je zanimljivo pogledati koje dionice forumaši izabiru jer time mogu usmjeriti početnike koje dionice bi trebali pratiti u sljedećoj godini.

Za sudjelovati u igri je potrebno izdvojiti niti minutu, vjerujem da svi imaju toliko vremena, ne košta ništa pa ne vidim razlog zašto odaziv ne bi bio u što većem broju, s tim da se od 60tak forumaša s više od 1000 komentara na mojnovac.net forumu priključilo samo njih nekolicina, a ne vidim razlog zbog kojeg se i ostali ne bi priključili. Ako je razlog taj što se boje da bi mogućim pogrešnim odabirom mogli narušiti stečenu reputaciju, narušili su je jednako, ako ne i više izbjegavanjem natjecanja. 

Moj izbor je - HT, INA, DLKV, ATPL, IGH, PTKM, VIRO, JDPL, DDJH, KODT-P, a u drugom dijelu članka ću objasniti zašto sam odabrao upravo te dionice.  

Evidenciju natjecatelja i stanja portfelja na forumu poslovni.hr vodi kolega Dejavue, a na forumu www.mojnovac.net sam ja preuzeo tu ulogu, oni koji žele sudjelovati bi se trebali prijaviti na forum (taj potez preporučam i bez obzira želite li sudjelovati) te uključiti u igru.  

Update 28.12.2007 2:02h;

 - 153 natjecatelja

 Tablice:

Top 10 dionica za 2008. (update 15.1)

Natjecatelji i njihovi portfelji - TOP 10 2008.

Tablica iz 2007. godine (uređivao i vodio kolega Deja_vu):

Tablica Top 10 2007.

Pozdrav, sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u 2008. godini!

Propast Enrona – negdašnjeg energetskog diva Sjedinjenih Država – otvorila je na Wall Streetu mnoga osjetljiva, pa i bolna pitanja o tome kako posluju američke korporacije.

Enron je ušao u krug najvećih korporacija 90-ih godina, kada je prestao biti kompanija koja se bavi samo prodajom plina. U svoje nove djelatnosti Enron je uključio trgovanje zalihama plina, te promet drugim proizvodima i uslugama - poput brzih internet veza i reklamnog prostora.

Wall Street je pružao punu podršku toj kompaniji. Vrijednost njenih dionica do jeseni 2000. godine skočila je s 15 na 90 dolara. Danas jedna Enronova dionica ne vrijedi niti jedan čitav dolar, a na njujorškoj se burzi otišlo i korak dalje: dionice Enrona skinute su s popisa dionica s kojima se trguje na Wall Streetu.

Što se dogodilo? Enron nikada nije ostvario profite koje je očekivao. Kompanija je te gubitke prikrivala tako što ih nije upisivala u svoje bilance, nego ih je ubacivala u komplicirani lanac partnerskih filijala, čime ih je ustvari skrila od ulagača. U prvo vrijeme – to je funkcioniralo.

Odgovornost za nezakonite radnje dijeli i firma koja je bila zadužena za knjigovodstvene poslove Enrona – kompanija Arthur Andersen. Mnogi analitičari s Wall Streeta – među kojima je i veteran Art Cashin – veliki dio odgovornosti pripisuje firmi Andersen.

“Glavni problem – kako misle na Wall Streetu – tiče se vjerodostojnosti ljudi koji se bave revizijom i provjerom. … Ako, recimo, bolnica zatraži laboratorijsku analizu za nekog pacijenta, nitko ne očekuje da će laboratorij prekrajati rezultate samo da bi u bolnici imali osjećaj da uspješno liječe pacijenta. Nužno je, dakle, znati što se točno događa,” kaže gospodin Cashin.

Stručnjak za pitanja financijske strategije Gregg Hymowitz smatra da je za propast Enrona odgovorno više ljudi. Revizori Enronovog knjigovodstva kao da su upravi dali zeleno svjetlo da tiskaju krivotvoreni novac, kaže gospodin Hymowitz. Revizori iz firme Andersen uništavali su dokumente o poslovanju Enrona. To je već dovoljan razlog za krivičnu prijavu – smatra profesor knjigovodstva na njujorškom koledžu Baruch, Doug Carmichael.

“Revizori bi trebali biti javni kontrolori, dakle oni koji trebaju zaštititi javna ulaganja. Andersen to nije činio. Sudeći po onome što je meni poznato, očekujem da će protiv nekih ljudi biti pokrenut krivični postupak. A firmi predstoje burna vremena, ukoliko ne bude čim prije postigla nekakav sporazum,” ističe on.

Mnogi stručnjaci sada smatraju da će istraga dovesti do dugo očekivane reforme knjigovodstvenih propisa, jer se sadašnje knjigovodstvo odvija bez dovoljno nadzora. Neki također smatraju da bi krivične postupke valjalo pokrenuti i protiv firme Andersen, kao i protiv kompanije Enron. Oni koji štite Enron tvrde, međutim, da je ta korporacija radila samo ono što joj je zakon dopuštao, ma koliko to bilo suprotno poslovnoj i drugoj etici. No, novinar Carl Bernstein odbacuje takve argumente:

“Zar ne bi trebala postojati nekakva zaštita dioničara od grabežljivih direktora kakav je bio čelni čovjek Enrona – gospodin Lay, koji je u svojoj kompaniji ukrao milijarde dolara i napunio svoje džepove i džepove svojih suradnika, a uništio Enronove dioničare. … Ako to nije krivično djelo – što jest?” kaže gospodin Bernstein.

Pitanja koja su otvorena propašću Enrona postavljaju se u javnosti vrlo dramatično. Jer, srušio se jedan div i zgnječio milijune dioničara i vlastitih uposlenika. Greške u knjigovodstvu nisu nepoznanica u životu poslovne Amerike, ali su - prema mišljenju stručnjaka – posljedice pada Enrona tako velike da ih se, iz političkih razloga, ne može ignorirati.

c/p - voanews 24/1/2002

Zanimljiv komentar o bankrotu jedne od najvećih američkih kompanije koji će nedvojbeno obilježiti povijest dioničarstva, a mislim da bi morali učiti iz povijesti, jer povijest je učiteljica života. 

Razlog izostanka je vrlo jednostavan, nakon cca. 2g aktivnog praćenja burze došlo je do "zamora materijala", umorilo me svakodnevno nerviranje, mozganje i praćenje cijena iz sekunde u sekundu, od 10h do 16h na našoj, a zatim do 22h na US burzi, jednostavno sam se trebao odmoriti, pobjeći do svega i skupiti energiju za idući uzlet. ;)

Kako dugo nisam pratio burzu bacio sam pogled na promjene, GOOG je došao skoro do $620, izvrsno, kad se sjetim koliko sam ga čekao dolar po dolar, a zatim jedan dan otvorim screener nakon 9mj. i vidim da je narastao preko $130 po dionici. I stanje na HR burzi je poprilično zadovoljavajuće, pogledao sam excel file iz virtualne burze forumaša poslovnog dnevnika, s obzirom na izvor zvuči neozbiljno, ali nije tako, taj excel file možda i najbolje/najbrže dočarava što se događalo na burzi ove godine tj. prvih 10 mjeseci ove godine.

Primjer a)

Nedugo nakon što je Microsoft na tržište plasirao Windows OS cijena dionice Microsofta se vrtoglavo popela na vrijednost od $100, dok je knjigovodstvena vrijednost iznosila tek $6.5 po dionici. 

Kompanija koja redovito uvećava dobit stekne kredibilitet kod investitora te svojim prihodima opravda visok omjer cijene i knjigovodstvene vrijednosti. Ukratko, s relativno malim ulaganjem uprava je sposobna stvoriti značajan profit.

Primjer b)

Dionica kompanije Tucson Electric Power se u jednom trenutku prodavala za $5, a knjigovodstvena vrijednost po dionici je iznosila više od $20. Razlog tako niskom omjeru P/B je taj što je u gradnju i opremanje postrojenja uloženo vrlo mnogo kapitala, ali ta postrojenja nisu donosila profit sukladno očekivanju. Troškove ulganja u gradnju i nabavku strojeva nazivamo fiksnim troškovima jer nisu u omjeru s obujmom poslovanja (npr. kupnja tiskarskog stroja koji košta isto tiskalo se na njemu 1 ili tisuce stranica dnevno), s druge strane su varijabilni troškovi (npr. trošak struje za tiskarski stroj jer se ista ne troši kad stroj ne tiska). U skladu s tim dioničari nisu bili spremni platiti niti vrijednost koja je uložena u tu kompaniju što je i logično jer nikom ne trebaju postrojenja za proizvodnju el. energije koja ne donose dobit. Čak i u slučaju likvidacije vrlo je mala vjerojatnost da bi se ta postrojenja uspjela prodati za cijenu koja je uložena u njih. Ukratko, uprava te kompanije (zbog raznih razloga) usprkos ulaganju mnogo kapitala u poslovni projekt ne uspjeva ostvariti očekivan prihod te u skladu s tim dioničari nisu spremni platiti mnogo za tu dionicu. 

Također, knjigovodstvena vrijednost nam postaje bitan podatak tek u slučaju likvidacije firme čije dionice posjeduje, odnosno prodaje vrijednosti koju ta firma posjeduje. Sve do tog trenutka nemamo potpuno ništa od knjigovodstvene vrijednosti, za razliku od npr. dobiti (odnos P/E) od kojeg možemo očekivati dividendu. 

Book value (knjigovodstvena vrijednost) je važna kod kompanija koje posjeduju vrijedne nekretnine, npr. turističke firme koje posjeduju hotele na obali koje je lako brzo prodati ili zemljište/zgrade pogodne za trgovačke centre. Npr. Petrokemija će teško prodati svoja postrojenja za proizvodnju gnojiva u Kutini ako praksa pokaže da tvornica gnjojiva u Hrvatskoj ne može konkurirati svojim europskim konkurentima. A kako zemljište na kojem posluje nije pogodno za gradnju hotela ili trgovačkih centara book value je poprilično nebitan podatak.

Oni koji su odlučili otvoriti račun kod US brokera su se sigurno susreli s W-8BEN obrascem kojim građanin Hrvatske potvrđuje da nije US porezni obveznik, te u skladu s tim ne plaća porez (na kapitalnu dobit) u USA.

Postoje 2 obrasca W-8BEN, oba nose isti naziv, brokeri češće podmeću onaj kompliciraniji, ali potreban je samo onaj u jednostavnijoj verziji, za individualne klijente. Uz taj obrazac je potrebno poslati fotokopiju osobne iskaznice ili putovnice, naravno, dokument čiju fotokopiju šaljete mora biti valjan, te uz to i obrazac ili obrasce za otvaranje računa te posebne dokumente kojima potvrđujete da ste upoznati s rizikom trgovine opcijama (to morate poslati ako želite trgovati opcijama), te zahtjev za otvaranje margin accounta ako ga želite tj. imate mogućnost dobiti (ispunjavate uvjete koji se razlikuju od brokera do brokera). Ti dokumenti su različiti kod svakog brokera pa ih neću opisivati. 

Obrazac W-8BEN (for individuals) je poprilično jednostavno popuniti.

Na liniji br. 1 upišete svoje prezime i ime (u US obično ide prezime pa ime, ali je ispravno kako god stavili). Liniju broj 2. ne ispunjavate, dok na 3. samo prekrižite box (ima samo jedan) čime potvrđujete da ste individualni investitor. Na br. 4. upišete svoju adresu, grad u kojem živite, poštanski broj i državu. Linije od broja 6. do broja 9. ostavite praznim. Zatim u drugom pasus tj. liniji br. 9. checkirajte samo a) i na crtu upišite "Croatia" (već gdje živite), b) i c) ostavite praznim. Na posljednjoj crti stavite svoj potpis, upišite datum i to je to.

Zatim sve to pošaljete poštom (w-8ben, fotokopiju osobne iskaznice ili putovnice, zahtjev za otvaranje računa, trgovanje opcijama, margin,..), putuje cca. 5-10 dana, a koštat će vas 40tak kuna.

Update: instrukcije za popunjavanje obrazca W-8BEN (na engleskom)

Iako sam već ažurirao, odnosno dodao tekst s naslovom "HNB: dopušten prijenos novca" u stupac s lijeve strane, mislim da je ta informacija zaslužila svoj komentar, jer konačno i oni koji nemaju par stotina tisuća Eur ili dolara mogu trgovati na US burzi, i to s derivatima koji u prosjeku donose prinose 50+% (ili gubitke, naravno), a zovu se opcije. I to sve ih Hrvatske, nije bitno u kojem gradu ili selu živite, bio to Muć donji, Bedekovčina, Karlovac, Pula, Osijek, Dubrovnik,..možete kupovati i trgovati opcijama na US tržištu! 

Ukratko i krajnje pojednostavljeno, opcije su ugovori o kupovini ili prodaji dionica po određenoj vrijednosti. Jedna opcija predstavlja 100 dionica.

Npr. uvjereni ste da će cijena dionice Petrokemije skočiti s 225kn na 240kn u sljedećih mjesec dana, ali nemate 450.000 kuna za kupnju 2000 dionica, već 10.000 kn, a kupovinom 44 dionice nećete ostvariti značajniji prinos ako cijena skoči na vrijednost koju očekujete.

S druge strane sam npr. ja koji smatram da cijena sigurno neće ići preko 230kn, pa se nas dvoje dogovorimo i sastavimo ugovor u kojem vi meni dajete 10.000 kn, a za uzvrat vam garantiram da ću vam do određenog datuma (uzima se 3. petak u mjesecu), u ovom slučaju do 16. ožujka prodati dionice Petrokemije po cijeni od 230kn bez obzira koliko one koštale na burzi.

Konkretno, ugovorimo iznos od 500kn za jednu opciju (100 dionica), pa u skladu s tim za 10.000kn dobijete 20 opcija koje predstavljaju 2000 dionica.

Tim ugovorom se niste obvezali kupiti dionice, ali naravno, ako na burzi koštaju više no što ih vi imate priliku dobiti, jasno je da ćete ih kupiti. S druge strane ja ("writer") sam se obvezao prodati dionice po dogovorenom iznosu. U principu na mjestu "writer"-a tj. onog tko "piše" opcije se nalaze investicijski fondovi. Istina, češće pišu "put" opcije, ali o tome ćemo naknadno, vratimo se na bitak našeg poslovanja..

I tako dođe 21. ožujak, a cijena PTKM je;

a) 240kn. U tom slučaju vam ja moram prodati 1000 dionica Petrokemije (PTKM) po cijeni od 230kn bez obzira što na burzi vrijedi 240kn, ali kako vi nemate novca, prodate to pravo (ugovor) nekom tko ima, taj "problem" uređuje tržište, kupaca i prodavatelja uvijek ima i tu nemate problema. Ukratko, 2000 dionica x 230kn = 460.000, a na tržištu ih možete prodati za 2000 x 240kn = 480.000. Uložili ste 10.000kn i zaradili još 10.000 kn (- provizije brokeru), što je zarada od skoro 100%, a vrijednost dionice je porasla niti 7%. Da ste umjesto opcija kupili dionice ne bi zaradili ni 700kn.

b) 229kn. U tom slučaju ste izgubili svih 10.000 kuna, saldo vam je 0kn. Da ste kupili dionice ne bi izgubili 10.000kn već bi zaradili stotinjak kn (ako ne računamo naknadu brokeru).

Znam da imate još hrpu pitanja, ali za to je tu naš OptionMaster - http://opcije.blog.hr , koji je na većinu pitanja već odgovorio, zato preporučam početi čitati njegov blog od početka, a koliko ja imam iskustva uvijek je spreman pomoći. 

Ima veći broj online brokera putem kojih možete trgovati, random lista;

- www.firstrade.com (moj prvi broker)

- www.thinkorswim.com (preporuka Felixa)

- www.optionsxpress.com (po časopisima najbolji broker)

- www.tdameritrade.com (broker s najviše klijenata)

- www.cybertrader.com

- www.scottrade.com 

- www.etrade.com

- www.interactivebrokers.co.uk (sjedište u V. Britaniji)

..neki trguju s klijentima iz Hrvatske (firstrade, thinkorswim,..), neki još ne (optionsxpress, scotrade,..), ali kako dugo nisam proučavao ponudu spomenutih brokera možda se nešto i promjenilo (vjerujem da jest), pa preporučam da sami proučite i odlučite s kojim brokerom ćete raditi.

Dokupljivanje po nižoj cijeni može u prvi trenutak stvoriti profit, ali samo do jednog puta kad će uzeti sve što je dao + sve što ste prije imali. 

Sutra možda položim "mine" na PTKM, najviša će biti na 180kn. Najniža 150kn ili niže. Ako se uopće odlučim za to, možda pričekam financijsko izvješće + novi ugovor s Inom o isporuci plina u kojem će biti navedena nova, viša cijena.

1.) smatra da je pametniji i sposobniji od fond managera (npr. Floričića i Purka)

2.) želi se obogatiti preko noći ("na burzi se vrlo lako brzo obogatiti")

3.) očekuje da će navedene ciljeve najlakše i najbrže ostvariti daytradeanjem

 
Ispravni razlozi zbog kojih mali dioničar sam trguje dionicama:

1.) investiranje i praćenje burze mu je hobi

2.) ima viška vremena i novca (i nema dugova)

3.) želi naučiti više o investiranju i kretanju marketa

Iako revidirana konsolidirana financijska izvješća za 2006. godinu još nisu dostupna, temeljeno na nerevidiranim financijskim informacijama, konsolidirana dobit INA Grupe za 2006. godinu iznosi 831 milijuna HRK.

Revidirane konsolidirane financijske informacije bit će sadržane u revidiranom godišnjem izvješću INA Grupe, dostupnom 30. ožujka 2007. godine, kao što je prethodno najavljeno. 

Iako izvješće još nije prošlo zakonom obveznu reviziju (nije revidirano), za očekivati je da neće biti promjena te da će iznositi dobit za 2006. godinu iznositi 831 milijun kuna, što je manje nego prošle godine kad je dobit iznosila 885 milijuna kuna, ali je u skladu s predviđanjem iz prospekta INE objavljenog prije IPO-a. 

Sad kad imamo podatak o dobiti INE za 2006. godinu, odnosno EPS, možemo izračunati P/E i usporediti ga s sličnim kompanijama u regiji i svijetu. 

 

Kao što možemo vidjeti INA je značajno precijenjena u usporedbi s konkurentima u regiji i svijetu, ali činjenica da bi INA vrlo brzo mogla biti meta preuzimanja opravdava tako visoku cijenu, s realnim pokazateljima da bi mogla porasti još više.

Ipak, ako realno sagledamo pokazatelje mislim da INA neće rasti preko 3500kn u 2007. godini, usprkos već spomenutim pozitivnim očekivanjima.